Voz je sa stanice Casa Port krenuo u tačno pola dva, i za truckavih 90 minuta stigli smo u Rabat.
Na mojoj mapi su obilježeni mauzoleji i muzeji o kojima nisam stigla ništa pročitati, bazari na kojima ne znam šta bih kupila, džamija za koju nisam ponijela maramu, hamam u kojem nisam rezervisala termin…
Kraj je oktobra i dan se polahko bliži kraju. Imam otprilike četiri sata da obiđem sve što sam zamislila, i jasno je da — iako Rabat nije veliki — nemam vremena za šetnju. Zaustavljam taksi, taksista priča savršen engleski i nudi mi da bude moj vozač ostatak dana za pet dolara.
Pristajem.
Čim smo utvrdili cijenu, počinje da mi priča o svojoj ženi, “o najljepšoj ženi na svijetu”, kako spava u svili i na svili, i kupa se ružinom vodicom. Kaže, zbog nje vozi šest sati do Agadira, gdje su plantaže najboljeg drveta argana, da joj kupi svježe ulje. Pitam ga gdje da kupim kvalitetno arganovo ulje u Rabatu, ali me ignoriše i nastavlja pričati: “Spava na svili, čistoj svili!”
Prva stanica nam je rabatska qazbah — slično značenje ima turcizam “kasaba” — smještena iznad pješčane obale Atlanskog okeana.
Sjedim na zadnjem sjedištu, čela naslonjenog na okvir prozora i uživam u strujanju zraka — svi prozori su spušteni. Napolju se oglašavaju jedan, pa drugi, pa treći ezan, ispreplićući se sa bukom prepunih rabatskih ulica i glasom taksiste. Sunce je dovoljno blago da mu se prepustim, pa skidam naočale i zažmirim, potpuno opuštena…
Odjednom, naglo stajemo i u taksi naprijed sjeda stariji muškarac. Zaustavili smo se nasred jako, jako prometne glavne ulice. Automobili, bicikla, motori zuje i sviraju oko nas, ali pridošlici se ne žuri — žena mu dodaje kese i cekere kao da je vrijeme stalo. Kada je sve uspješno smjestila kod njega, otvara moja vrata i pokazuje mi da se pomaknem, da sjedne do mene.
Pomaknem se, a ona mi se za nagradu široko nasmije i počne pričati na arapskom. “Kaže da si lijepa”, prevodi mi taksista, kao da je to jedino što treba objasniti. Zahvaljujem se na arapskom, razmišljajući kako sam smiješna jer sam očekivala privatnog vozača i vodiča na 4 sata za 5 dolara…
U Maroku je dijeljenje taksija najormalnija stvar, ako idete u istom smjeru. Zapravo ima logike — UberPool je u Maroku bio kul i prije nego smo ga birali na aplikaciji.
Par se s nama vozio tek par minuta, i moj vozač im nije htio ništa naplatiti na kraju. Opet smo potpuno zaustavili saobraćaj u traci dok su njih dvoje polahko, bez srkleta izašli iz auta. Nakon srdačnih pozdrava i meni i taksisti, nas dvoje smo se nastavili probijati kroz masu auta do bazara. Tu mi je pokazao gdje kupuje svilu svojoj Aiši — tu sam i ja kupila svoju prvu svilenu jastučnicu.
Par godina kasnije, nastala je Silk by Zdravokosa!
Ostavite komentar