Ne znam je li zbog umora ili jer je prosto nemoguće okrenuti se ispod tri teška jorgana i jedne debele deke, ali nas dvije smo se tog jutra probudile u istom položaju u kojem smo zaspale, na leđima. Pita me N. pospanim glasom: “Jesu li i tebi uši ledene?” Vatra se u našoj nomadskoj kućici (yurti) ugasila nedugo nakon što smo zaspale, i u 6 ujutro unutra je bilo jednako ledeno kao i vani, 1 stepen iznad nule. August na vrhu Kyrgyzstana. Ljepota!

Dan prije smo dojahale na nomadskim konjima kroz doline i planine regije Naryn, do jezera Song-kul, kako bismo provele noć sa nomadskom porodicom. Osam sati na ravnim leđima ovog smeđeg, nježnog ljepotana sa slike kroz ispočetka umilne zelene doline, a kasnije, kako smo se penjali visočije, neumoljivi, sivi krš… Prošli su kao dlanom o dlan, i stigle smo do naših domaćina, koji su se ovog ljeta nastanili na obali Song Kul jezera. Društvo im prave desetine divljih konja, koji tu dolaze na pojilište.

Tog jutra smo nas dvije, još uvijek ušuškane ispod slojeva debelih pokrivača, čule Gulzar, našu 14-ogodišnju domaćicu, kako otvara “vrata” yurte.

“Sigurno će nam naložiti vatru.”, jedva čujem N. kako govori kroz jorgane navučene do nosa.

Sigurno hoće, pomislila sam s olakšanjem.

“Dobro jutro, doručak je spreman!”, cvrkuće nam Gulzar, i saginje se sa drvenom posudom ispred naše male pećice. Nas dvije odgovaramo, jednako uzbuđene oko novog dana kao i ona, i počinjemo skidati sloj po sloj prekrivača sa sebe, očekujući da će vatra svakog časa zapucketati. Ja sam ustala prva, zgrabila naše ledene džempere i prišla Gulzar i pećici, kako bi se barem malo ugrijali prije nego ih obučemo.

Međutim, na moje iznenađenje, Gulzar nije ložila vatru, već je u drvenu posudu vadila pepeo.

“Prije nego se naloži nova vatra, mora se očistiti peć.”, kažem ja znalački N., koja se već razočarano vratila pod jorgane. Naožila sam ja bar četiri-pet vatri u životu, znam o čemu pričam… Uzimam jedan od naslaganih kartona, savijajući ga u rolnu, da bude spreman za vatru kojoj se još uvijek nadam. Gulazr me začuđeno gleda, a ja se još ponudim da mogu ja naložiti vatru, da se ona ne mora mučiti…

“Ne, čistim pepeo jer nam treba za kosu.”, kaže Gulzar i dalje me gledajući u čudu.

Kasnije nam je, uz doručak od kuhane heljde, par jaja i čaj zaslađen džemom, objasnila da je zbog temperatura na tako visokoj nadmorskoj visini teško osušiti kosu, te da je zbog toga — posebno žene čija je divna, duga, crna kosa upletena u pletenicu — rijetko peru. Alternativa, prisutna vijekovima u nomadskoj kulturi, je pepeo. Koriste se posebna drva koja lijepo mirišu dok gore i čiji se pepeo onda koristi kao suhi šampon.

Fascinantno! Kakve li još trikove i tajne kriju ove snalažljive žene, pitala sam se, dok nam je Gulzar pričala da je engleski naučila od malobrojnih turista koji dolaze na jezero i kako sanja da bude turistička vodičica kroz divlji Naryn.